Kad se rodi, glavni refleks djeteta je dolazak do majčinog mlijeka. Puno spava, a njegove mogućnosti pokretanja tijela vrlo su skromne. Proći će mjeseci, godina, pa i godine dok ne savlada prve vještine: sjedenje, okretanje u krevetiću, puzanje, podizanje na noge, samostalno hranjenje, hodanje, trčanje, uspješnu motoriku ruku…Kad malo poraste, mora savladati oblačenje i obuvanje, vezanje cipela, samostalno obavljanje higijene, pranje zubi, češljanje, pranje ruku, kasnije i samostalno tuširanje.

I dok nam pogled u životinjski svijet, naših najbližih srodnika – sisavaca, otkriva da mlado odmah po rođenju pokušava stati na nogice i napraviti prve koraka, djetetu će za taj podvig trebati oko godine dana.

Samostalno hranjenje dijete će savladavati postepeno. Prvo će naučiti držati komad voćke u ruci i nespretno ga prinositi ustima, a sa sve boljom motorikom, postepeno će savladati i precizno prinošenje hrane ustima, a nakon toga će se naučiti i služiti priborom za jelo.

Tu se naši putevi s mladunčadi u životinjskom svijetu razilaze, jer cilj njihovog odrastanja je naučiti pronalaziti hranu samostalno i rastati se s majkom vrlo brzo.

Dijete je od rođenja upućivano da uči: od jednostavnijih stvari prema sve složenijima. A koliko je samo stvari na tom popisu! Učenje se sastoji od pokušaja i pogrešaka, sve uspješnije izvedbe onoga što učimo, na putu prema sve većem osamostaljivanju.

Teško je zamisliti da će dijete koje jedva hoda, i pri tome pada, kroz godinu dana nezaustavljivo, spretno trčati. Ili da će mrljanjem cijelog lica hranom, kroz kratko vrijeme zamijeniti uspješno vladanje priborom za jelo.

 

Odrastanje je težak i složen proces kod nas ljudi.