Refleks sisanja prisutan je kod djece već tijekom intrauternog razvoja, nakon 14. tjedna. Da je tome tako, svjedoče ultrazvučne slike na kojima dijete siše svoj palac ili pupčanu vrpcu. Kontrolira ga dio mozga koji je odgovoran za vitalne funkcije.

Tako refleks sisanja ispunjava svoju osnovnu namjenu hranjenja koju dijete, a ni drugi sisavci, ne moraju učiti nego ga mogu izvoditi odmah po rođenju. On međutim ima i drugu funkciju: refleks sisanja služi djetetu da se utješi i smanji uznemirenost pa mu se, dok nije u zagrljaju roditelja, za tu namjenu ponudi duda varalica: da lakše zaspi, da se umiri, da malo potisne bol od kolika ili zuba koji raste.

Sišući, dijete će razviti i vilicu, i mišiće lica. Ovaj važan refleks prirodno nestaje nakon nekog vremena iako će pojedina djeca i do dobi od par godine imati potrebu nešto – sisati.

Iako je duda varalica prva prijateljica djeteta, postoje dvojbe o njezinom mogućem negativnom utjecaju na razvoj zubi, čeljusti pa čak i govor, posebno ukoliko je dijete predugo koristi. Duda može biti i distrakcija prilikom dojenja pa je treba dati djetetu tek nakon što hranjenje postane već rutina. Istraživanja pokazuju da korištenje dude čini dijete i osjetljivijim na infekcije uha.

Dodatnu pažnju treba posvetiti kvaliteti dude, njezinom obliku – birati anatomsku, ortodontsku dudu, paziti da je napravljena u jednom dijelu, dovoljno velikog gornjeg dijela koje prileže na usta da je dijete ne može progutati i da na tom dijelu ima rupice. Treba posvećivati veliku brigu higijeni dude i nikada je, posebno ne u spavanju, vješati djetetu na vrpcu oko glave ne bi li je samo pronašlo ako mu ispadne iz usta i počne plakati.

I, na kraju, jako je važno znati kad je vrijeme da se dudi kaže „pa-pa“. Tu naviku ne treba prekidati naglo, grubo već postepeno pružajući djetetu podršku u tom poduhvatu i pohvaliti ga kad dudu polako ne traži više tako često. Da bi se odviklo od dude, a pri tome ne okrene palcu, dijete treba držati zabavljeno i biti blizu u trenucima u kojima bi tražilo dudu.