Kad se rodi, glavni refleks djeteta je dolazak do majčinog mlijeka. Puno spava, a njegove mogućnosti pokretanja tijela vrlo su skromne. Proći će mjeseci, godina, pa i godine dok ne savlada prve vještine: sjedenje, okretanje u krevetiću, puzanje, podizanje na noge, samostalno hranjenje, hodanje, trčanje, uspješnu motoriku ruku…i prve riječi.

Kad malo poraste, mora savladati oblačenje i obuvanje, vezanje cipela, samostalno obavljanje higijene, pranje zubi, češljanje, pranje ruku, kasnije i samostalno tuširanje.

I dok nam pogled u životinjski svijet, naših najbližih srodnika – sisavaca, otkriva da mlado odmah po rođenju pokušava stati na nogice i napraviti prve koraka, djetetu će za taj podvig trebati oko godine dana.

Samostalno hranjenje dijete će savladavati postepeno. Prvo će naučiti držati komad voćke u ruci i nespretno ga prinositi ustima, a sa sve boljom motorikom, postepeno će savladati i precizno prinošenje hrane ustima, a nakon toga će se naučiti i služiti priborom za jelo.

Tu se naši putevi s mladunčadi u životinjskom svijetu razilaze, jer cilj njihovog odrastanja je naučiti pronalaziti hranu samostalno i rastati se s majkom vrlo brzo.

Dijete je od rođenja upućivano da uči: od jednostavnijih stvari prema sve složenijima. A koliko je samo stvari na tom popisu! Učenje se sastoji od pokušaja i pogrešaka, sve uspješnije izvedbe onoga što učimo, na putu prema sve većem osamostaljivanju.

Teško je zamisliti da će dijete koje jedva hoda, i pri tome pada, kroz godinu dana nezaustavljivo, spretno trčati. Ili da će mrljanjem cijelog lica hranom, kroz kratko vrijeme zamijeniti uspješno vladanje priborom za jelo.

Vrijeme potrebno za savladavanje govora, neće kod svih biti isto. I dok će neke razumjeti samo roditelji, drugi će u istoj dobi zvučati kao odrasla osoba i vladati jezikom kao da su rođeni s tom vještinom.

 

Odrastanje je težak i složen proces kod nas ljudi.